Kao što je pisac Simmel davno rekao: nitko nije i ne treba biti otok. Čovjek je društveno biće i društvo nije potreba, niti hir, jednostavno on je rođen da bude dio prirode i da prihvaća prirodu oko sebe. Tako smo i mi kroz različite životne periode postajali dijelovi društva. Kroz vrtić, preko škole pa do skupina kojima smo sami odlučili postati dio. Odlučili smo biti roditelji, bračni drugovi i Braća Masoni, pa opet to ne predstavlja samo našu odluku već prirodan slijed događaja, jer upravo tako to treba i biti. Ulazeći u različite vrste odnosa u početku ni sami ne znamo što će se dogoditi. Nadamo se najboljem, a samim time što postoji nada, to odražava i naše povjerenje u osobu ili osobe sa kojima smo odlučili zajednički podijeliti svoj život i očekivanja.
Navikli smo pred sebe postavljati velike ciljeve i to je u redu. Onaj sa malenim ciljevima malo i postiže. Ponekad i klonemo, previše smo si ciljeva zacrtali i ne možemo sami postići napredak. Zato imamo osobe koje će nas „pogurati“, pomoći nam, biti uz nas kad je teško i davati nam nadu i podršku. Sa pozitivnim osobama u blizini jednostavno ne možemo odustati.
Ulazeći tako u Bratstvo, iskreno, ne znam što sam očekivala jer sam po prvi put odlučila pridružiti se potpuno nepoznatim ljudima, ljudima koje ne poznajem, sa kojima nisam nikada prije razgovarala, podijelila veselje ili tugu. Znala sam ipak da imamo zajedničke stavove, ideje i želje i to je bilo dovoljno, dovoljno za povjerenje pa čak i na slijepo. Na samoj Inicijaciji osjetila sam nekakvo čudno iskustvo, mistično ali lijepo. Vezanih sam očiju kročila putem kojim sam odlučila krenuti ali nečije su me ruke vodile da ne zalutam, nečiji je glas bio uvijek tu, govorio umjesto mene a ja nisam imala što drugo nego da se prepustim. Tako da je moje prvo iskustvo među vama bilo POVJERENJE. Isto tako osjetila sam vaše povjerenje sa jer ste mi dozvolili da budem dio vas, otvorili ste mi vrata Bratstva i vaših srca, iskreno otvoreno i bezrezervno, toliko da je sama zakletva, ne podcjenjujući njezinu vrijednost, postala čista formalnost koja se podrazumijevala. Brzo, zaista brzo, osjetila sam se kao dio vas, kao da sam tu već odavno i kao da mi je upravo tu i mjesto. Sada se osjećam kao dio predivnog mozaika, dio niti više, niti manje vrijednog od ostalih jer samo zajednički činimo tu lijepu sliku, a svaki naime sam, samo je kockica lijepe boje ili nijanse.
I zaista da bi čovjek bio čovjek to može biti samo među ljudima, samo među njima može pokazati humanost, samo među Braćom može biti Brat ili Sestra. Mogu reći da sam odgojena kao jedinica, iako imam brata oboje smo jedinci. Cijelo sam djetinjstvo proživjela sama, bila zavidna na prijatelje koji imaju braću jer su imali sa kime podijeliti tajne i iskustva. Punih sam 15 godina čekala da mi se želja ispuni, da bih tek tada dobila brata, tada kada sam već imala previše godina da s njime skupa odrastam. Čekala sam idućih 15 godina da on odraste, kako bismo barem dijelili zreliju dob. Nakon toga prošlo je još dvadesetak godina i dobila sam jako puno Braće i Sestara. Sretna sam jer znam da ću sa vama skupa odrastati, dijeliti i dobro i zlo.
Sjedeći tako u Hramu među vama braćom, sjetim se često i zakletve i opisa neobrađenog kamena od kojega moramo svi težiti da postanemo obrađen, savršen. Nekada davno vjerovalo se da je kamen živ, da ga je Bog poslao na zemlju kako bi mu podario život. Tako se vjerovalo, da je kamen začetak života baš kao što i mi znamo reći da je to početak puta ka savršenom kamenu. Simbolika rođenja je u neobrađenom kamenu, za nas je to početak života kao Masoni. Često za sebe kažem da sam „bodulka“ i da mi je kamen u duši, da sam vezana za njega. Imam ga i u svojoj kući i ne znajući imam i jedan obrađeni „savršeni“ kamen koji stoji desno od neobrađenog, a to sam posve nesvijesno stavila na počasno mjesto u mom dnevnom boravku jer mi se već ranije ta igra prirode učinila lijepom i privlačnom. I dobro sam rekla „igra prirode“ jer niti se jedan kamen ne obradi sam. Da bi se kamen obradio potrebna je priroda, okolina i njezino djelovanje. Često tako iz neke šetnje prirodom pokupim neki kamen, onaj koji se meni učinio posebnim oblikom, bojom ili se na neki samo meni poznat način izdvojio iz okoline i privukao moju pažnju, a ako malo bolje promislim shvatim da se izdvojio svojom ljepotom, makar onim što se meni činilo lijepim. Izdvojio se pričom koju nosi u sebi, tragom koji je na njega ostavila priroda i njezin utjecaj. Tako da je čak i ovaj kamen u Loži kojeg zovemo „neobrađeni“ ipak imao utjecaj prirode na sebe. Jer, i tako nesavršen, on je oblikovan. Puno je valova prošlo po jednome oblutku. Baš poput tog kamena tako ni ja sama, koliko god se trudila, ne mogu od sebe napraviti savršen kamen bez vašeg utjecaja i pomoći.
Ovaj neobrađeni kamen u Loži ima već određene tragove nečije ruke koja je na njemu ostavila grube poteze, to jest obradila ga. Tako i mi ulaskom u Masone nosimo na sebi tragove koje je na nas ostavilo nečije djelovanje, utjecaj i postupci. Tu smo svi došli sa nadom da možemo činiti dobro sebi i svoj Braći, da možemo poput finog pijeska djelovati na kamen. Pa makar to trajalo godinama, baš taj fini pijesak daje onu završnu glatkoću i finoću. Za tako težak posao potrebno je puno strpljenja i vremena, puno zajedničkog truda i ulaganja u sebe i svoju Braću, a sve to ne bi bilo moguće bez LJUBAVI – čarobne riječi još čarobnijeg djelovanja, jer u stvari bez ljubavi ništa drugo i nije bitno.
Zapitamo li se ikada kakav je kamen Brat ili Sestra koji sjedi do nas? Koliko grubih tragova na njemu možda možemo zagladiti? Koliko mu ljubavi možemo pružiti? Nedavno sam u Loži slušala predivan esej, pričao je u jednom djelu o nastanku civilizacija i o tome što se u stvari smatra civilizacijom, pa su se tako spomenule i Maje i Egipćani.
Koliko su te civilizacije obradile kamenja svi znamo, samo još uvijek nitko sa sigurnošću ne zna kako. A možda je baš ljubav riješenje, ljubav prema poslu, prema cilju kojega su zajednički htjeli i uspjeli postići. Možda piramide koje su gradili i nisu ništa drugo do poruka svima nama koliko možemo postići zajedničkim radom i utjecajem jedan na drugoga, jer piramida uostalom i je jedan od simbola Masona.
Izgradnja piramide naš je cilj, poslagati kamen do kamena, pridržavajući jedan drugoga i stremeći ka savršenstvu. Neobrađeni se kamen u Loži nalazi na Orijentu u blizini znanja, mudrosti i istine, a predstavlja put onoga koji će postati savršen kamen, čemu i ja težim. Ipak, smatram da ću to postati ne samo tako što ću sama djelovati na sebe, iako ću se truditi. Mišljenja sam da ću postati savršeniji kamen ako ostavim trag na nekome od vas. Sama sam na sebi radila i do sada, bez vas i postigla koliko jesam. Sada naprotiv imam vas i očekujem da mi svi vi pomognete na putu do savršenog kamena. Svaki od vas neka na meni ostaviti neki trag, dio sebe, svog utjecaja i emocija.
Gradimo zajednički sebe, tako ćemo u stvari izgraditi naš Hram. Cilj masonstva je osoba, Ličnost – „JA“… koja je sa povjerenjem pristupila ovoj zajednici. Bit masonstva je zajednica, posložimo se zato u Lanac zajedništva i na tom putu, dajmo ruku jedan drugome, podržimo Brata i Sestru i koji puta pokušajmo ostaviti na Braći svoj što jači trag. I neka naš lanac ljubavi na kraju Radova ima u sebi dovoljno energije za izgraditi predivan i savršen kamen.
Hvala vam svima na tome što imam priliku da zajedno radimo na sebi.
(Sr. G.G. 3° 6018.)